U četvrtak, 23. travnja, prvašići i njihova učiteljica Jasmina još su jednom ugostili knjižničarku Svjetlanu u okviru međunarodnoga projekta poticanja čitanja Naša mala knjižnica. Ovoga su puta nakratko „otputovali“ u Belgiju, i to pomoću prezentacije učenika koji ju je izradio u 3. razredu, a sada pohađa 6. razred, Lea Marjanovića. Saznali su, između ostalih zanimljivosti, kako ne postoji belgijski jezik, nego Belgijanci službeno govore čak tri jezika – francuski, njemački i nizozemski. Upravo na nizozemskom jeziku piše Jan de Kinder, autor slikovnice „Crveno“. Usporedili su tu slikovnicu sa slikovnicama koje su do sada čitali i zaključili kako je Jan de Kinder ujedno i pisac i ilustrator.
Prije samoga čitanja knjižničarka je s prvašićima odigrala igru asocijacija. Riječ „crveno“ asocirala ih je na puno toga, ali nikako na „ruganje“, stoga su se iznenadili što podnaslov slikovnice glasi „ruganje nije smiješno“. Većina se već tada složila da ruganje uistinu nije ni najmanje smiješno, a nekolicina onih koja se s tim nije slagali ubrzo je promijenila mišljenje. Naime, dok je naglas čitala slikovnicu, knjižničarka je prvašićima pokazivala ilustracije. Izuzetno su ih se dojmile, pogotovo kombinacija crvene i crne na duplerici koja je i u njima izazvala vrlo neugodan osjećaj. Zajedno su razgovarali o tom osjećaju i što to znači “jezik oštar kao nož” i “šaka tvrda kao cigla”. Suosjećali su s djevojčicom i njezinim strahom te su bili ponosni na nju što je uspjela savladati strah i razotkrila zlostavljača Petra. Ponosni jer i sami znaju kako nije nimalo lako prebroditi strah i oduprijeti se nasilju.
Nakon razgovora o tako teškoj i ozbiljnoj temi knjižničarka je odlučila kako će idući sat biti malo opušteniji. Iskoristila je Kreativnu knjižicu u kojoj voditelji projekta uvijek predlažu vrlo zanimljive aktivnosti uza svaki naslov. Uz slikovnicu „Crveno“ predložili su pokus pa su prvašići eksperimentirali i otkrivali kako boje mogu nastati od prirodnih materijala, u ovom slučaju od narezanoga kupusa ili zelja. Neki od prvašića prisjetili su se nedavnih proljetnih praznika i bojanja jaja jer to još uvijek u obitelji rade pomoću ljusaka luka.
Boje koje su dobili eksperimentiranjem iskoristili su za slikanje. Običnom su olovkom crtali presjek glavice kupusa te ga bojali tim prirodnim vodenim bojama. Promatrajući radove, zaključili su kako se razlikuju te da to nije razlog za ismijavanje ili ruganje. Razlike su tu da ih naučimo prihvaćati, međusobno ih uvažavati i podržavati te glasno i jasno reći „ne“ nasilju.
